Translation: Mislav Jakšić
Source language: English
Translated language: Croatian
Građanin predsjedniče: moja mržnja i osjećaj odbojnosti prema monarhiji je opće poznat. Oni izviru iz principa razuma i uvjerenja, neuništivi dok sam živ. Ali jednako tako, životno i iskreno suosjećam s nesretnicima, bili oni prijatelji ili neprijatelji.
Glasao sam za suđenje Louisa jer je potrebno svijetu priuštiti dokaze o izdaji, korupciji i odbojnosti Francuske vlade.
Beskonačni broj dokaza jasno su razotkrili odvratnost vlade.
Usprkos navedenom ne vjerujem, kada bi Louis Carpet bio rođen nepoznat, kada bi živio u krugu dobroćudnih i odvažnih osoba, kada bi bio slobodan baviti se poslovima domaćinstva, da bi bio pustinja društvenih vrlina. Njegove poroke, zapravo poroke njegove vlade, zato što smo ljutiti razmatramo s dodatnim užasom i gnjevom, ne zato što su gnjusniji od njegovih predaka, već zato što smo progledali. Veo obmana je razmaknut. Doveden je u žalosno, ponizno stanje i ono je sigurno puno manje ubrojivo njemu nego ustavotvornoj skupštini koja ga je svojom vlašću, bez privole ili savjeta građana, vratila na prijestolje.
Bio sam prisutan u vrijeme bijega, abdiciranja Louis XVI., kada je bio zarobljen i vraćen nazad. Bio sam zapanjen prijedlogom da mu se vrati vrhovna moć i, iako u to vrijeme nisam bio građanin Francuske, već građanin svijeta, uposlio sam svu svoju snagu da spriječim prijedlog.
Građani su toliko pobijedili vlastelu da se nikad ponovno neće uzdignuti. Oni su doveli Louis Carpeta do suda i pokazali pred cijelim svijetom spletke, laži, korupciju i ukorijenjenu izopačenost njegove vlade. Preostaje samo još jedno pitanje: što napraviti s ovim čovjekom?
Iskreno priznajem da kada razmišljam o neopravdivoj grešci koja je njemu vratila izvršnu moć, potpuno prekrivenog krivokletstvom i izdajom, spremniji sam osuditi ustavotvornu skupštinu nego nesretnog zatvorenika, Louis Carpeta.
Izuzev svakog drugog obzira, postoji jedna okolnost u njegovom životu koja bi trebala pokriti ili barem ublažiti njegov velik broj prijestupa i ovom okolnosti priušiti Francuskom narodu blaženu priliku da slomi jarem kraljeva bez da se okalja u nečistoći njihove krvi.
Sjedinjene Američke Države duguju Francuskoj jer im je omogućila otresti nepravedan i tiranijski jarem. Žar i revnost koju je pokazala u davanju ljudi i novca bile su prirodne posljedice žeđi za slobodom. Kao narod u to vrijeme, suzdržan okovima njihove vlastite vlade, djelujući samo koristeći monarhiju, koja god postojala druga pritužba, je sigurno napravila dobro djelo.
Dopustite Sjedinjenim Državama da budu čuvar i utočište Louis Carpeta. Ondje, daleko od bijede i zločina plemstva, on može učiti o javnom blagostanju, da se istinski sustav vladavine sastoji od pravednog, jednakog i časnog predstavništva. Kada govorim o ovoj okolnosti, kada predlažem ovaj prijedlog, sebe smatram građaninom obje države.
Ovo predlažem kao građanin Amerike koji osjeća i duguje zahvalnost svakom Francuzu. Ovo predlažem kao čovjek koji ne može zaboraviti da su kraljevi podložni ljudskim manama. Podržavam ovaj prijedlog kao građanin francuske republike, jer mi se čini najboljom, najpolitičnijom mjerom koja se može usvojiti.
Tijekom mojeg cijelog javnog života, primijetio sam da je veliki broj ljudi naposljetku pravedan, u namjerama i ciljevima, ali prava metoda postizanja ovog učinka se ne pokaže u prvom pokušaju. Na primjer, engleski je narod stenjao tijekom tiranije Stuarta. Stoga je Charles I izgubio život, ipak Charlesu II je vraćena sva silina moći koju je izgubio njegov otac. Nije proteklo niti četrdeset godina, a da ista obitelj nije ponovno pokušala uspostaviti svoje drevno ugnjetavanje, pa ih je onda narod protjerao iz zemlje. Lijek je bio djelotvoran: obitelj Stuart potonula je u mrak, zbunjena i izumrla.
Francuski narod poduzeo je oštrije mjere u vezi vlade. Francuska ne želi samo razotkriti krivnju kralja, već prodrijeti u poroke i strahote monarhije. Obasjala ih je svijetlom sjajnim kao dan, i zauvijek srušila sustav; a tko god se usudi povratiti prava monarhije, bit će smatran, ne pretendentom, već izdajnikom.
Dvoje braće Louisa Capeta izgnali su sami sebe iz države, ali dužni su poštovati duh i uljudnost dvorova u kojima prebivaju.
Oni ne mogu iskoristiti svoja prava, sve dok je Louis živ.
Povijest monarhije u Francuskoj bio je sustav zatrpan zločinima i ubojstvima, koji je raskinuo sve prirodne veze, uključujući one koje udružuju braću. Znamo koliko često su se međusobno ubijali da poploče put do moći. Kako su nade koje je izbjeglo plemstvo polagalo u Louisa XVI pobjegle, posljednja nada koja im preostaje je njegova smrt, katastrofa koju priželjkuju zbog svog trenutnog položaja, kako bi se ponovno mogli okupiti oko živahnog poglavara i pokušati ponovo. Nije teško predvidjeti da će ih takav pothvat oboriti u ponor nesreće i sramote, ipak to može biti obostran gubitak i naša je dužnost kao zakonodavaca da ne prolijemo ni kap krvi, ako bez nje možemo ostvariti našu svrhu. Predloženo je da se ukine smrtna kazna i s beskonačnim zadovoljstvom prisjećam se Robespierreove čovječne i izvrsne izreke na tu temu u ovoj skupštini. Ovaj povod mora naći zagovornike u svakom kutku gdje obitavaju prosvijećeni političari i ljubitelji čovječanstva, a prije svega ih treba naći u ovoj skupštini.
Loše vlade su uvježbale ljude i naviknule na krvoločnu umjetnost i uglađenost kazna; a upravo je ta kazna koja je toliko dugo šokirala vid i mučila strpljenje ljudi koju sada zauzvrat izvršavaju u osveti svojim ugnjetačima.
Dugujemo sami sebi da budemo na oprezu od gnusobe i izopačenosti takvih primjera. Kako je Francuska prva od europskih naroda koja je izmijenila vladu, neka i ona prva ukine smrtnu kaznu, te pronađe blaži i učinkovitiji nadomjestak.
U slučaj koji trenutno razmatramo, podnosim sljedeće prijedloge: jedan, da će narodna skupština izreći kaznu protjerivanja Louisu i njegovoj obitelji; drugo, da će Louis Capet biti zadržan u zatvoru do kraja rata, a zatim će se izvršiti njegova kazna protjerivanja.